Sahih al-Bukhari, hadis 4141
Prenosi Aisha. Arapski tekst s našim prijevodom i objašnjenjem.
Prenosi Aisha
Zbirka Sahih al-Bukhari u cjelini se smatra vjerodostojnom.
Predaja
حَدَّثَنَا عَبْدُ الْعَزِيزِ بْنُ عَبْدِ اللَّهِ، حَدَّثَنَا إِبْرَاهِيمُ بْنُ سَعْدٍ، عَنْ صَالِحٍ، عَنِ ابْنِ شِهَابٍ، قَالَ حَدَّثَنِي عُرْوَةُ بْنُ الزُّبَيْرِ، وَسَعِيدُ بْنُ الْمُسَيَّبِ، وَعَلْقَمَةُ بْنُ وَقَّاصٍ، وَعُبَيْدُ اللَّهِ بْنُ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ عُتْبَةَ بْنِ مَسْعُودٍ، عَنْ عَائِشَةَ، رضى الله عنها زَوْجِ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم حِينَ قَالَ لَهَا أَهْلُ الإِفْكِ مَا قَالُوا، وَكُلُّهُمْ حَدَّثَنِي طَائِفَةً مِنْ حَدِيثِهَا، وَبَعْضُهُمْ كَانَ أَوْعَى لِحَدِيثِهَا مِنْ بَعْضٍ وَأَثْبَتَ لَهُ اقْتِصَاصًا، وَقَدْ وَعَيْتُ عَنْ كُلِّ رَجُلٍ مِنْهُمُ الْحَدِيثَ الَّذِي حَدَّثَنِي عَنْ عَائِشَةَ، وَبَعْضُ حَدِيثِهِمْ يُصَدِّقُ بَعْضًا، وَإِنْ كَانَ بَعْضُهُمْ أَوْعَى لَهُ مِنْ بَعْضٍ، قَالُوا قَالَتْ عَائِشَةُ كَانَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم إِذَا أَرَادَ سَفَرًا أَقْرَعَ بَيْنَ أَزْوَاجِهِ، فَأَيُّهُنَّ خَرَجَ سَهْمُهَا، خَرَجَ بِهَا رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم مَعَهُ، قَالَتْ عَائِشَةُ فَأَقْرَعَ بَيْنَنَا فِي غَزْوَةٍ غَزَاهَا فَخَرَجَ فِيهَا سَهْمِي، فَخَرَجْتُ مَعَ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم بَعْدَ مَا أُنْزِلَ الْحِجَابُ، فَكُنْتُ أُحْمَلُ فِي هَوْدَجِي وَأُنْزَلُ فِيهِ، فَسِرْنَا حَتَّى إِذَا فَرَغَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم مِنْ غَزْوَتِهِ تِلْكَ وَقَفَلَ، دَنَوْنَا مِنَ الْمَدِينَةِ قَافِلِينَ، آذَنَ لَيْلَةً بِالرَّحِيلِ، فَقُمْتُ حِينَ آذَنُوا بِالرَّحِيلِ فَمَشَيْتُ حَتَّى جَاوَزْتُ الْجَيْشَ، فَلَمَّا قَضَيْتُ شَأْنِي أَقْبَلْتُ إِلَى رَحْلِي، فَلَمَسْتُ صَدْرِي، فَإِذَا عِقْدٌ لِي مِنْ جَزْعِ ظَفَارِ قَدِ انْقَطَعَ، فَرَجَعْتُ فَالْتَمَسْتُ عِقْدِي، فَحَبَسَنِي ابْتِغَاؤُهُ، قَالَتْ وَأَقْبَلَ الرَّهْطُ الَّذِينَ كَانُوا يُرَحِّلُونِي فَاحْتَمَلُوا هَوْدَجِي، فَرَحَلُوهُ عَلَى بَعِيرِي الَّذِي كُنْتُ أَرْكَبُ عَلَيْهِ، وَهُمْ يَحْسِبُونَ أَنِّي فِيهِ، وَكَانَ النِّسَاءُ إِذْ ذَاكَ خِفَافًا لَمْ يَهْبُلْنَ وَلَمْ يَغْشَهُنَّ اللَّحْمُ، إِنَّمَا يَأْكُلْنَ الْعُلْقَةَ مِنَ الطَّعَامِ، فَلَمْ يَسْتَنْكِرِ الْقَوْمُ خِفَّةَ الْهَوْدَجِ حِينَ رَفَعُوهُ وَحَمَلُوهُ، وَكُنْتُ جَارِيَةً حَدِيثَةَ السِّنِّ، فَبَعَثُوا الْجَمَلَ فَسَارُوا، وَوَجَدْتُ عِقْدِي بَعْدَ مَا اسْتَمَرَّ الْجَيْشُ، فَجِئْتُ مَنَازِلَهُمْ وَلَيْسَ بِهَا مِنْهُمْ دَاعٍ وَلاَ مُجِيبٌ، فَتَيَمَّمْتُ مَنْزِلِي الَّذِي كُنْتُ بِهِ، وَظَنَنْتُ أَنَّهُمْ سَيَفْقِدُونِي فَيَرْجِعُونَ إِلَىَّ، فَبَيْنَا أَنَا جَالِسَةٌ فِي مَنْزِلِي غَلَبَتْنِي عَيْنِي فَنِمْتُ، وَكَانَ صَفْوَانُ بْنُ الْمُعَطَّلِ السُّلَمِيُّ ثُمَّ الذَّكْوَانِيُّ مِنْ وَرَاءِ الْجَيْشِ، فَأَصْبَحَ عِنْدَ مَنْزِلِي فَرَأَى سَوَادَ إِنْسَانٍ نَائِمٍ، فَعَرَفَنِي حِينَ رَآنِي، وَكَانَ رَآنِي قَبْلَ الْحِجَابِ، فَاسْتَيْقَظْتُ بِاسْتِرْجَاعِهِ حِينَ عَرَفَنِي، فَخَمَّرْتُ وَجْهِي بِجِلْبَابِي، وَاللَّهِ مَا تَكَلَّمْنَا بِكَلِمَةٍ وَلاَ سَمِعْتُ مِنْهُ كَلِمَةً غَيْرَ اسْتِرْجَاعِهِ، وَهَوَى حَتَّى أَنَاخَ رَاحِلَتَهُ، فَوَطِئَ عَلَى يَدِهَا، فَقُمْتُ إِلَيْهَا فَرَكِبْتُهَا، فَانْطَلَقَ يَقُودُ بِي الرَّاحِلَةَ حَتَّى أَتَيْنَا الْجَيْشَ مُوغِرِينَ فِي نَحْرِ الظَّهِيرَةِ، وَهُمْ نُزُولٌ ـ قَالَتْ ـ فَهَلَكَ {فِيَّ} مَنْ هَلَكَ، وَكَانَ الَّذِي تَوَلَّى كِبْرَ الإِفْكِ عَبْدَ اللَّهِ بْنَ أُبَىٍّ ابْنَ سَلُولَ. قَالَ عُرْوَةُ أُخْبِرْتُ أَنَّهُ كَانَ يُشَاعُ وَيُتَحَدَّثُ بِهِ عِنْدَهُ، فَيُقِرُّهُ وَيَسْتَمِعُهُ وَيَسْتَوْشِيهِ. وَقَالَ عُرْوَةُ أَيْضًا لَمْ يُسَمَّ مِنْ أَهْلِ الإِفْكِ أَيْضًا إِلاَّ حَسَّانُ بْنُ ثَابِتٍ، وَمِسْطَحُ بْنُ أُثَاثَةَ، وَحَمْنَةُ بِنْتُ جَحْشٍ فِي نَاسٍ آخَرِينَ، لاَ عِلْمَ لِي بِهِمْ، غَيْرَ أَنَّهُمْ عُصْبَةٌ ـ كَمَا قَالَ اللَّهُ تَعَالَى ـ وَإِنَّ كُبْرَ ذَلِكَ يُقَالُ عَبْدُ اللَّهِ بْنُ أُبَىٍّ ابْنُ سَلُولَ. قَالَ عُرْوَةُ كَانَتْ عَائِشَةُ تَكْرَهُ أَنْ يُسَبَّ عِنْدَهَا حَسَّانُ، وَتَقُولُ إِنَّهُ الَّذِي قَالَ: فَإِنَّ أَبِي وَوَالِدَهُ وَعِرْضِي لِعِرْضِ مُحَمَّدٍ مِنْكُمْ وِقَاءُ قَالَتْ عَائِشَةُ فَقَدِمْنَا الْمَدِينَةَ فَاشْتَكَيْتُ حِينَ قَدِمْتُ شَهْرًا، وَالنَّاسُ يُفِيضُونَ فِي قَوْلِ أَصْحَابِ الإِفْكِ، لاَ أَشْعُرُ بِشَىْءٍ مِنْ ذَلِكَ، وَهْوَ يَرِيبُنِي فِي وَجَعِي أَنِّي لاَ أَعْرِفُ مِنْ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم اللُّطْفَ الَّذِي كُنْتُ أَرَى مِنْهُ حِينَ أَشْتَكِي، إِنَّمَا يَدْخُلُ عَلَىَّ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَيُسَلِّمُ ثُمَّ يَقُولُ " كَيْفَ تِيكُمْ " ثُمَّ يَنْصَرِفُ، فَذَلِكَ يَرِيبُنِي وَلاَ أَشْعُرُ بِالشَّرِّ، حَتَّى خَرَجْتُ حِينَ نَقَهْتُ، فَخَرَجْتُ مَعَ أُمِّ مِسْطَحٍ قِبَلَ الْمَنَاصِعِ، وَكَانَ مُتَبَرَّزَنَا، وَكُنَّا لاَ نَخْرُجُ إِلاَّ لَيْلاً إِلَى لَيْلٍ، وَذَلِكَ قَبْلَ أَنْ نَتَّخِذَ الْكُنُفَ قَرِيبًا مِنْ بُيُوتِنَا. قَالَتْ وَأَمْرُنَا أَمْرُ الْعَرَبِ الأُوَلِ فِي الْبَرِّيَّةِ قِبَلَ الْغَائِطِ، وَكُنَّا نَتَأَذَّى بِالْكُنُفِ أَنْ نَتَّخِذَهَا عِنْدَ بُيُوتِنَا، قَالَتْ فَانْطَلَقْتُ أَنَا وَأُمُّ مِسْطَحٍ وَهْىَ ابْنَةُ أَبِي رُهْمِ بْنِ الْمُطَّلِبِ بْنِ عَبْدِ مَنَافٍ، وَأُمُّهَا بِنْتُ صَخْرِ بْنِ عَامِرٍ خَالَةُ أَبِي بَكْرٍ الصِّدِّيقِ، وَابْنُهَا مِسْطَحُ بْنُ أُثَاثَةَ بْنِ عَبَّادِ بْنِ الْمُطَّلِبِ، فَأَقْبَلْتُ أَنَا وَأُمُّ مِسْطَحٍ قِبَلَ بَيْتِي، حِينَ فَرَغْنَا مِنْ شَأْنِنَا، فَعَثَرَتْ أُمُّ مِسْطَحٍ فِي مِرْطِهَا فَقَالَتْ تَعِسَ مِسْطَحٌ. فَقُلْتُ لَهَا بِئْسَ مَا قُلْتِ، أَتَسُبِّينَ رَجُلاً شَهِدَ بَدْرًا فَقَالَتْ أَىْ هَنْتَاهْ وَلَمْ تَسْمَعِي مَا قَالَ قَالَتْ وَقُلْتُ مَا قَالَ فَأَخْبَرَتْنِي بِقَوْلِ أَهْلِ الإِفْكِ ـ قَالَتْ ـ فَازْدَدْتُ مَرَضًا عَلَى مَرَضِي، فَلَمَّا رَجَعْتُ إِلَى بَيْتِي دَخَلَ عَلَىَّ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فَسَلَّمَ ثُمَّ قَالَ " كَيْفَ تِيكُمْ ". فَقُلْتُ لَهُ أَتَأْذَنُ لِي أَنْ آتِيَ أَبَوَىَّ قَالَتْ وَأُرِيدُ أَنْ أَسْتَيْقِنَ الْخَبَرَ مِنْ قِبَلِهِمَا، قَالَتْ فَأَذِنَ لِي رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم، فَقُلْتُ لأُمِّي يَا أُمَّتَاهُ مَاذَا يَتَحَدَّثُ النَّاسُ قَالَتْ يَا بُنَيَّةُ هَوِّنِي عَلَيْكِ، فَوَاللَّهِ لَقَلَّمَا كَانَتِ امْرَأَةٌ قَطُّ وَضِيئَةً عِنْدَ رَجُلٍ يُحِبُّهَا لَهَا ضَرَائِرُ إِلاَّ كَثَّرْنَ عَلَيْهَا. قَالَتْ فَقُلْتُ سُبْحَانَ اللَّهِ أَوَلَقَدْ تَحَدَّثَ النَّاسُ بِهَذَا قَالَتْ فَبَكَيْتُ تِلْكَ اللَّيْلَةَ، حَتَّى أَصْبَحْتُ لاَ يَرْقَأُ لِي دَمْعٌ، وَلاَ أَكْتَحِلُ بِنَوْمٍ، ثُمَّ أَصْبَحْتُ أَبْكِي ـ قَالَتْ ـ وَدَعَا رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم عَلِيَّ بْنَ أَبِي طَالِبٍ وَأُسَامَةَ بْنَ زَيْدٍ حِينَ اسْتَلْبَثَ الْوَحْىُ يَسْأَلُهُمَا وَيَسْتَشِيرُهُمَا فِي فِرَاقِ أَهْلِهِ ـ قَالَتْ ـ فَأَمَّا أُسَامَةُ فَأَشَارَ عَلَى رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم بِالَّذِي يَعْلَمُ مِنْ بَرَاءَةِ أَهْلِهِ، وَبِالَّذِي يَعْلَمُ لَهُمْ فِي نَفْسِهِ، فَقَالَ أُسَامَةُ أَهْلَكَ وَلاَ نَعْلَمُ إِلاَّ خَيْرًا. وَأَمَّا عَلِيٌّ فَقَالَ يَا رَسُولَ اللَّهِ لَمْ يُضَيِّقِ اللَّهُ عَلَيْكَ، وَالنِّسَاءُ سِوَاهَا كَثِيرٌ، وَسَلِ الْجَارِيَةَ تَصْدُقْكَ. قَالَتْ فَدَعَا رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم بَرِيرَةَ فَقَالَ " أَىْ بَرِيرَةُ هَلْ رَأَيْتِ مِنْ شَىْءٍ يَرِيبُكِ ". قَالَتْ لَهُ بَرِيرَةُ وَالَّذِي بَعَثَكَ بِالْحَقِّ مَا رَأَيْتُ عَلَيْهَا أَمْرًا قَطُّ أَغْمِصُهُ، غَيْرَ أَنَّهَا جَارِيَةٌ حَدِيثَةُ السِّنِّ تَنَامُ عَنْ عَجِينِ أَهْلِهَا، فَتَأْتِي الدَّاجِنُ فَتَأْكُلُهُ ـ قَالَتْ ـ فَقَامَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم مِنْ يَوْمِهِ، فَاسْتَعْذَرَ مِنْ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ أُبَىٍّ وَهْوَ عَلَى الْمِنْبَرِ فَقَالَ " يَا مَعْشَرَ الْمُسْلِمِينَ مَنْ يَعْذِرُنِي مِنْ رَجُلٍ قَدْ بَلَغَنِي عَنْهُ أَذَاهُ فِي أَهْلِي، وَاللَّهِ مَا عَلِمْتُ عَلَى أَهْلِي إِلاَّ خَيْرًا، وَلَقَدْ ذَكَرُوا رَجُلاً مَا عَلِمْتُ عَلَيْهِ إِلاَّ خَيْرًا، وَمَا يَدْخُلُ عَلَى أَهْلِي إِلاَّ مَعِي ". قَالَتْ فَقَامَ سَعْدُ بْنُ مُعَاذٍ أَخُو بَنِي عَبْدِ الأَشْهَلِ فَقَالَ أَنَا يَا رَسُولَ اللَّهِ أَعْذِرُكَ، فَإِنْ كَانَ مِنَ الأَوْسِ ضَرَبْتُ عُنُقَهُ، وَإِنْ كَانَ مِنْ إِخْوَانِنَا مِنَ الْخَزْرَجِ أَمَرْتَنَا فَفَعَلْنَا أَمْرَكَ. قَالَتْ فَقَامَ رَجُلٌ مِنَ الْخَزْرَجِ، وَكَانَتْ أُمُّ حَسَّانَ بِنْتَ عَمِّهِ مِنْ فَخِذِهِ، وَهْوَ سَعْدُ بْنُ عُبَادَةَ، وَهْوَ سَيِّدُ الْخَزْرَجِ ـ قَالَتْ ـ وَكَانَ قَبْلَ ذَلِكَ رَجُلاً صَالِحًا، وَلَكِنِ احْتَمَلَتْهُ الْحَمِيَّةُ فَقَالَ لِسَعْدٍ كَذَبْتَ لَعَمْرُ اللَّهِ لاَ تَقْتُلُهُ، وَلاَ تَقْدِرُ عَلَى قَتْلِهِ، وَلَوْ كَانَ مِنْ رَهْطِكَ مَا أَحْبَبْتَ أَنْ يُقْتَلَ. فَقَامَ أُسَيْدُ بْنُ حُضَيْرٍ ـ وَهْوَ ابْنُ عَمِّ سَعْدٍ ـ فَقَالَ لِسَعْدِ بْنِ عُبَادَةَ كَذَبْتَ لَعَمْرُ اللَّهِ لَنَقْتُلَنَّهُ، فَإِنَّكَ مُنَافِقٌ تُجَادِلُ عَنِ الْمُنَافِقِينَ. قَالَتْ فَثَارَ الْحَيَّانِ الأَوْسُ وَالْخَزْرَجُ حَتَّى هَمُّوا أَنْ يَقْتَتِلُوا، وَرَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم قَائِمٌ عَلَى الْمِنْبَرِ ـ قَالَتْ ـ فَلَمْ يَزَلْ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم يُخَفِّضُهُمْ حَتَّى سَكَتُوا وَسَكَتَ ـ قَالَتْ ـ فَبَكَيْتُ يَوْمِي ذَلِكَ كُلَّهُ، لاَ يَرْقَأُ لِي دَمْعٌ، وَلاَ أَكْتَحِلُ بِنَوْمٍ ـ قَالَتْ ـ وَأَصْبَحَ أَبَوَاىَ عِنْدِي، وَقَدْ بَكَيْتُ لَيْلَتَيْنِ وَيَوْمًا، لاَ يَرْقَأُ لِي دَمْعٌ، وَلاَ أَكْتَحِلُ بِنَوْمٍ، حَتَّى إِنِّي لأَظُنُّ أَنَّ الْبُكَاءَ فَالِقٌ كَبِدِي، فَبَيْنَا أَبَوَاىَ جَالِسَانِ عِنْدِي وَأَنَا أَبْكِي فَاسْتَأْذَنَتْ عَلَىَّ امْرَأَةٌ مِنَ الأَنْصَارِ، فَأَذِنْتُ لَهَا، فَجَلَسَتْ تَبْكِي مَعِي ـ قَالَتْ ـ فَبَيْنَا نَحْنُ عَلَى ذَلِكَ دَخَلَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم عَلَيْنَا، فَسَلَّمَ ثُمَّ جَلَسَ ـ قَالَتْ ـ وَلَمْ يَجْلِسْ عِنْدِي مُنْذُ قِيلَ مَا قِيلَ قَبْلَهَا، وَقَدْ لَبِثَ شَهْرًا لاَ يُوحَى إِلَيْهِ فِي شَأْنِي بِشَىْءٍ ـ قَالَتْ ـ فَتَشَهَّدَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم حِينَ جَلَسَ ثُمَّ قَالَ " أَمَّا بَعْدُ، يَا عَائِشَةُ إِنَّهُ بَلَغَنِي عَنْكِ كَذَا وَكَذَا، فَإِنْ كُنْتِ بَرِيئَةً، فَسَيُبَرِّئُكِ اللَّهُ، وَإِنْ كُنْتِ أَلْمَمْتِ بِذَنْبٍ، فَاسْتَغْفِرِي اللَّهَ وَتُوبِي إِلَيْهِ، فَإِنَّ الْعَبْدَ إِذَا اعْتَرَفَ ثُمَّ تَابَ تَابَ اللَّهُ عَلَيْهِ ". قَالَتْ فَلَمَّا قَضَى رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم مَقَالَتَهُ قَلَصَ دَمْعِي حَتَّى مَا أُحِسُّ مِنْهُ قَطْرَةً، فَقُلْتُ لأَبِي أَجِبْ رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم عَنِّي فِيمَا قَالَ. فَقَالَ أَبِي وَاللَّهِ مَا أَدْرِي مَا أَقُولُ لِرَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم. فَقُلْتُ لأُمِّي أَجِيبِي رَسُولَ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فِيمَا قَالَ. قَالَتْ أُمِّي وَاللَّهِ مَا أَدْرِي مَا أَقُولُ لِرَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم. فَقُلْتُ وَأَنَا جَارِيَةٌ حَدِيثَةُ السِّنِّ لاَ أَقْرَأُ مِنَ الْقُرْآنِ كَثِيرًا إِنِّي وَاللَّهِ لَقَدْ عَلِمْتُ لَقَدْ سَمِعْتُمْ هَذَا الْحَدِيثَ حَتَّى اسْتَقَرَّ فِي أَنْفُسِكُمْ وَصَدَّقْتُمْ بِهِ، فَلَئِنْ قُلْتُ لَكُمْ إِنِّي بَرِيئَةٌ لاَ تُصَدِّقُونِي، وَلَئِنِ اعْتَرَفْتُ لَكُمْ بِأَمْرٍ، وَاللَّهُ يَعْلَمُ أَنِّي مِنْهُ بَرِيئَةٌ لَتُصَدِّقُنِّي، فَوَاللَّهِ لاَ أَجِدُ لِي وَلَكُمْ مَثَلاً إِلاَّ أَبَا يُوسُفَ حِينَ قَالَ {فَصَبْرٌ جَمِيلٌ وَاللَّهُ الْمُسْتَعَانُ عَلَى مَا تَصِفُونَ} ثُمَّ تَحَوَّلْتُ وَاضْطَجَعْتُ عَلَى فِرَاشِي، وَاللَّهُ يَعْلَمُ أَنِّي حِينَئِذٍ بَرِيئَةٌ، وَأَنَّ اللَّهَ مُبَرِّئِي بِبَرَاءَتِي وَلَكِنْ وَاللَّهِ مَا كُنْتُ أَظُنُّ أَنَّ اللَّهَ مُنْزِلٌ فِي شَأْنِي وَحْيًا يُتْلَى، لَشَأْنِي فِي نَفْسِي كَانَ أَحْقَرَ مِنْ أَنْ يَتَكَلَّمَ اللَّهُ فِيَّ بِأَمْرٍ، وَلَكِنْ كُنْتُ أَرْجُو أَنْ يَرَى رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم فِي النَّوْمِ رُؤْيَا يُبَرِّئُنِي اللَّهُ بِهَا، فَوَاللَّهِ مَا رَامَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم مَجْلِسَهُ، وَلاَ خَرَجَ أَحَدٌ مِنْ أَهْلِ الْبَيْتِ، حَتَّى أُنْزِلَ عَلَيْهِ، فَأَخَذَهُ مَا كَانَ يَأْخُذُهُ مِنَ الْبُرَحَاءِ، حَتَّى إِنَّهُ لَيَتَحَدَّرُ مِنْهُ مِنَ الْعَرَقِ مِثْلُ الْجُمَانِ وَهْوَ فِي يَوْمٍ شَاتٍ، مِنْ ثِقَلِ الْقَوْلِ الَّذِي أُنْزِلَ عَلَيْهِ ـ قَالَتْ ـ فَسُرِّيَ عَنْ رَسُولِ اللَّهِ صلى الله عليه وسلم وَهْوَ يَضْحَكُ، فَكَانَتْ أَوَّلَ كَلِمَةٍ تَكَلَّمَ بِهَا أَنْ قَالَ " يَا عَائِشَةُ أَمَّا اللَّهُ فَقَدْ بَرَّأَكِ ". قَالَتْ فَقَالَتْ لِي أُمِّي قُومِي إِلَيْهِ. فَقُلْتُ وَاللَّهِ لاَ أَقُومُ إِلَيْهِ، فَإِنِّي لاَ أَحْمَدُ إِلاَّ اللَّهَ عَزَّ وَجَلَّ ـ قَالَتْ ـ وَأَنْزَلَ اللَّهُ تَعَالَى {إِنَّ الَّذِينَ جَاءُوا بِالإِفْكِ} الْعَشْرَ الآيَاتِ، ثُمَّ أَنْزَلَ اللَّهُ هَذَا فِي بَرَاءَتِي. قَالَ أَبُو بَكْرٍ الصِّدِّيقُ ـ وَكَانَ يُنْفِقُ عَلَى مِسْطَحِ بْنِ أُثَاثَةَ لِقَرَابَتِهِ مِنْهُ وَفَقْرِهِ ـ وَاللَّهِ لاَ أُنْفِقُ عَلَى مِسْطَحٍ شَيْئًا أَبَدًا بَعْدَ الَّذِي قَالَ لِعَائِشَةَ مَا قَالَ. فَأَنْزَلَ اللَّهُ { وَلاَ يَأْتَلِ أُولُو الْفَضْلِ مِنْكُمْ} إِلَى قَوْلِهِ {غَفُورٌ رَحِيمٌ} قَالَ أَبُو بَكْرٍ الصِّدِّيقُ بَلَى وَاللَّهِ إِنِّي لأُحِبُّ أَنْ يَغْفِرَ اللَّهُ لِي فَرَجَعَ إِلَى مِسْطَحٍ النَّفَقَةَ الَّتِي كَانَ يُنْفِقُ عَلَيْهِ وَقَالَ وَاللَّهِ لَا أَنْزِعُهَا مِنْهُ أَبَدًا قَالَتْ عَائِشَةُ وَكَانَ رَسُولُ اللَّهِ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ سَأَلَ زَيْنَبَ بِنْتَ جَحْشٍ عَنْ أَمْرِي فَقَالَ لِزَيْنَبَ مَاذَا عَلِمْتِ أَوْ رَأَيْتِ فَقَالَتْ يَا رَسُولَ اللَّهِ أَحْمِي سَمْعِي وَبَصَرِي وَاللَّهِ مَا عَلِمْتُ إِلَّا خَيْرًا قَالَتْ عَائِشَةُ وَهِيَ الَّتِي كَانَتْ تُسَامِينِي مِنْ أَزْوَاجِ النَّبِيِّ صَلَّى اللَّهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ فَعَصَمَهَا اللَّهُ بِالْوَرَعِ قَالَتْ وَطَفِقَتْ أُخْتُهَا حَمْنَةُ تُحَارِبُ لَهَا فَهَلَكَتْ فِيمَنْ هَلَكَ قَالَ ابْنُ شِهَابٍ فَهَذَا الَّذِي بَلَغَنِي مِنْ حَدِيثِ هَؤُلَاءِ الرَّهْطِ ثُمَّ قَالَ عُرْوَةُ قَالَتْ عَائِشَةُ وَاللَّهِ إِنَّ الرَّجُلَ الَّذِي قِيلَ لَهُ مَا قِيلَ لَيَقُولُ سُبْحَانَ اللَّهِ فَوَالَّذِي نَفْسِي بِيَدِهِ مَا كَشَفْتُ مِنْ كَنَفِ أُنْثَى قَطُّ قَالَتْ ثُمَّ قُتِلَ بَعْدَ ذَلِكَ فِي سَبِيلِ اللَّهِ
Pripovijedala je Aiša, radijallahu anha, supruga Vjerovjesnika ﷺ: Kada bi Allahov Poslanik ﷺ namjeravao putovati, bacao bi kocku među svojim suprugama, pa koja god od njih dobije kocku, Allahov Poslanik ﷺ bi je poveo sa sobom. Rekla je Aiša: Bacio je kocku među nama u jednoj bitki koju je vodio, pa je moja kocka ispala, te sam pošla s Allahovim Poslanikom ﷺ nakon što je objavljen propis o hidžabu. Nosili su me u mojoj nosiljci i spuštali me dok sam još bila u njoj. Putovali smo sve dok Allahov Poslanik ﷺ nije završio tu svoju bitku i vratio se. Kada smo se približili Medini vraćajući se, jedne noći je objavio polazak. Ustala sam kada su objavili polazak i hodala sam dok nisam prošla vojsku. Kada sam obavila nuždu, vratila sam se svom jahalom, dotakla sam prsa i shvatila da mi se ogrlica od zafarskih perli prekinula. Vratila sam se tražiti ogrlicu i potraga za njom me zadržala. Rekla je: Došla je skupina ljudi koji su me prenosili, podigli moju nosiljku i stavili je na devu koju sam jahala, misleći da sam ja unutra. Žene su tada bile lagane, nisu bile gojazne i meso ih nije prekrivalo jer su jele samo malo hrane. Ljudima nije bila čudna lakoća nosiljke kada su je podigli i ponijeli, a ja sam tada bila mlada djevojka. Potjerali su devu i otišli. Našla sam ogrlicu nakon što je vojska otišla. Došla sam do njihovog mjesta boravka, ali tamo nije bilo nikoga ko bi dozivao niti se odazivao. Uputila sam se prema mjestu gdje sam boravila, misleći da će primijetiti moj izostanak i vratiti se po mene. Dok sam sjedila na svom mjestu, san me savladao i zaspala sam. Safvan ibn Muattal es-Sulemi ez-Zekvani bio je iza vojske. Zatekao se kod mog mjesta pred jutro i ugledao obrise osobe koja spava. Prepoznao me kada me vidio, jer me viđao prije objave propisa o hidžabu. Probudila sam se na njegovo izgovaranje istiradža kada me prepoznao. Odmah sam pokrila lice svojim ogrtačem. Tako mi Allaha, nismo progovorili ni riječi, niti sam od njega čula išta osim njegovog istiradža. Sagnuo se, kleknuo svoju jahalicu, stao nogom na njenu prednju nogu, a ja sam ustala i uzjahala je. Krenuo je vodeći jahalicu na kojoj sam bila sve dok nismo sustigli vojsku u jarkoj podnevnoj vrućini dok su oni bili na odmorištu. Rekla je: Tada je propao onaj ko je propao zbog mene, a onaj ko je najviše širio klevetu bio je Abdullah ibn Ubeyy ibn Selul. Urve je rekao: Obaviješten sam da se to širilo i o tome govorilo u njegovom prisustvu, a on bi to potvrđivao, slušao i raspitivao se kako bi to dobilo na snazi. Urve je također rekao: Od učesnika klevete imenom su spomenuti samo Hassan ibn Sabit, Mistah ibn Usase i Hamna bint Džahš, uz druge ljude za koje ne znam, ali oni su bili skupina, kao što je Allah Uzvišeni rekao, a kaže se da je glavni u tome bio Abdullah ibn Ubeyy ibn Selul. Urve je rekao: Aiša nije voljela da se Hassan psuje u njenom prisustvu i govorila je: On je taj koji je rekao:
"Moj otac, i njegov otac, i moja čast – zaštita su časti Muhammedovoj od vas." Rekla je Aiša: Stigli smo u Medinu i razboljela sam se po dolasku na mjesec dana, dok su ljudi širili govore onih koji su iznijeli klevetu, a ja nisam znala ništa o tome. Ono što me uznemiravalo u mojoj bolesti bilo je to što nisam osjećala blagost od Allahovog Poslanika ﷺ kakvu sam obično osjećala kada bih se razboljela. Allahov Poslanik ﷺ bi samo ušao, nazvao selam, a zatim rekao: "Kako je ona?" i onda bi otišao. To me uznemiravalo, ali nisam slutila zlo sve dok nisam izašla nakon oporavka. Izašla sam s Ummu Mistah prema El-Menasii, mjestu gdje smo obavljale nuždu. Nismo izlazile osim noću, a to je bilo prije nego što smo počele praviti zahode blizu svojih kuća. Naše stanje u pogledu obavljanja nužde bilo je poput stanja prvih Arapa u pustinji, jer nam je bilo teško držati zahode blizu kuća. Rekla je: Pošle smo ja i Ummu Mistah, a ona je kćerka Ebu Ruha ibn El-Muttaliba ibn Abdi-Menafa, čija je majka bila kćerka Sahra ibn Amira, tetka Ebu Bekra es-Siddika, a njen sin je bio Mistah ibn Usase ibn Abbad ibn El-Muttalib. Vraćale smo se ja i Ummu Mistah prema mojoj kući kada smo završile potrebu, pa se Ummu Mistah saplela o svoj ogrtač i rekla: "Propao Mistah!" Rekla sam joj: "Ružno si rekla! Zar psuješ čovjeka koji je učestvovao u Bedru?" Ona reče: "O Hantah, zar nisi čula šta je rekao?" Rekla sam: "Šta je rekao?" Pa mi je ispričala govor ljudi koji su iznijeli klevetu. Rekla je: Moja bolest se još više pogoršala. Kada sam se vratila kući, ušao mi je Allahov Poslanik ﷺ, nazvao selam, a zatim rekao: "Kako je ona?" Rekla sam mu: "Dopuštaš li mi da odem svojim roditeljima?" Htjela sam da se uvjerim u vijest od njih. Rekla je: Allahov Poslanik ﷺ mi je dopustio. Rekla sam svojoj majci: "Majko moja, o čemu ljudi govore?" Rekla je: "Kćeri moja, olakšaj sebi. Tako mi Allaha, rijetko je koja žena bila lijepa kod muža koji je voli, a da on ima i druge žene, pa da joj one ne nanose mnogo briga." Rekla je: Rekla sam: "Subhanallah! Zar ljudi zaista govore ovo?" Rekla je: Plakala sam te noći sve do jutra, suze mi nisu prestajale, niti sam mogla zaspati, a zatim sam osvanula plačući. Rekla je: Kada se objava zadržala, Allahov Poslanik ﷺ pozvao je Aliju ibn Ebu Taliba i Usamu ibn Zejda da ih pita i posavjetuje se s njima o rastavi od svoje supruge. Rekla je: Što se tiče Usame, on je savjetovao Allahovom Poslaniku ﷺ ono što je znao o nevinosti njegove supruge i ono što je osjećao u sebi prema njima, pa je rekao: "Tvoja supruga, a mi ne znamo ništa osim dobra." A što se tiče Alije, on je rekao: "Allahov Poslaniče, Allah ti nije uskratio mogućnosti, a žena osim nje ima mnogo. Pitaj sluškinju, reći će ti istinu." Rekla je: Allahov Poslanik ﷺ pozvao je Beriru i rekao: "Beriro, jesi li vidjela nešto što ti je pobudilo sumnju?" Berira mu je rekla: "Tako mi Onoga koji te poslao s Istinom, nisam na njoj vidjela ništa što bih mogla prigovoriti, osim što je mlada djevojka koja zaspi ostavljajući tijesto svoje porodice nepokrivenim, pa dođe domaća životinja i pojede ga." Rekla je: Allahov Poslanik ﷺ je tog dana ustao na minberu i zatražio opravdanje od Abdullaha ibn Ubeyya pred ljudima, rekavši: "O muslimani, ko će me opravdati od čovjeka čija me uvreda stigla u vezi s mojom porodicom? Tako mi Allaha, o svojoj porodici ne znam ništa osim dobra. Spominjali su čovjeka za kojeg ne znam ništa osim dobra, a on nije ulazio mojoj porodici osim sa mnom." Rekla je: Ustao je Sa'd ibn Muaz, brat plemena Benu Abd-el-Ešhal, i rekao: "Ja ću te opravdati, Allahov Poslaniče! Ako je od Evsa, odsjeći ću mu glavu, a ako je od naše braće Hazredža, naredi nam, pa ćemo izvršiti tvoju naredbu." Rekla je: Ustao je čovjek od Hazredža, a majka Hassana, njegova rodica, bila je iz njegovog ogranka, a to je bio Sa'd ibn Ubade, vođa Hazredža. Prije toga je bio čestit čovjek, ali ga je ponos prema plemenu ponukao da kaže Sa'du: "Lažeš, tako mi života Allaha, nećeš ga ubiti, niti možeš ga ubiti. Da je od tvog plemena, ne bi volio da bude ubijen." Ustao je Usejd ibn Hudejr, koji je bio rođak Sa'da ibn Muaza, i rekao Sa'du ibn Ubadi: "Lažeš, tako mi života Allaha, sigurno ćemo ga ubiti, jer ti si licemjer koji brani licemjere." Rekla je: Tada su se dva plemena, Evs i Hazredž, toliko uzburkala da su zamalo počeli međusobno ratovati, dok je Allahov Poslanik ﷺ stajao na minberu. Rekla je: Allahov Poslanik ﷺ ih je smirivao sve dok nisu utihnuli, a i on je utihnuo. Rekla je: Cijeli taj dan sam plakala, suze mi nisu prestajale, niti sam mogla zaspati. Osvanula sam, a moji roditelji su bili kod mene, nakon što sam plakala dvije noći i jedan dan, suze mi nisu prestajale, niti sam mogla zaspati, sve dok nisam pomislila da će mi plakanje rascijepiti jetru. Dok su moji roditelji sjedili kod mene, a ja plakala, zatražila je dozvolu da uđe jedna žena od Ensara. Dopustila sam joj, pa je ušla i sjela plačući sa mnom. Rekla je: Dok smo bile u tom stanju, ušao nam je Allahov Poslanik ﷺ, nazvao selam i sjeo. Nije sjedio kod mene otkako je rečeno ono što je rečeno, a prošao je mjesec dana bez objave u vezi s mojim slučajem. Rekla je: Allahov Poslanik ﷺ je proučio tešehhud kada je sjeo, a zatim rekao: "A zatim, o Aiša, do mene je dospjelo to i to o tebi. Ako si nevina, Allah će te osloboditi optužbe, a ako si počinila grijeh, traži oprosta od Allaha i pokaj Mu se, jer kada rob prizna grijeh i pokaje se, Allah prihvata njegovo pokajanje." Rekla je: Kada je Allahov Poslanik ﷺ završio svoj govor, suze su mi presušile tako da nisam osjetila ni kap. Rekla sam ocu: "Odgovori Allahovom Poslaniku ﷺ umjesto mene na ono što je rekao." Moj otac je rekao: "Tako mi Allaha, ne znam šta da kažem Allahovom Poslaniku ﷺ." Rekla sam majci: "Odgovori Allahovom Poslaniku ﷺ na ono što je rekao." Majka je rekla: "Tako mi Allaha, ne znam šta da kažem Allahovom Poslaniku ﷺ." Rekla sam, a bila sam mlada djevojka koja nije mnogo čitala Kur'an: "Tako mi Allaha, znam da ste čuli ovaj govor, pa se smjestio u vaše duše i povjerovali ste mu. Ako vam kažem da sam nevina, nećete mi vjerovati, a ako vam priznam nešto, a Allah zna da sam od toga nevina, sigurno ćete mi vjerovati. Tako mi Allaha, ne nalazim primjer za sebe i vas osim oca Jusufovog kada je rekao: 'Strpljenje je najljepše, a samo se Allahu možemo žaliti na ono što opisujete.' Zatim sam se okrenula i legla na svoju postelju. Allah zna da sam tada bila nevina i da će me Allah osloboditi optužbe zbog moje nevinosti, ali, tako mi Allaha, nisam mislila da će Allah objaviti objavu koja će se učiti u vezi s mojim slučajem. Smatrala sam sebe previše beznačajnom da bi Allah govorio o meni u nečemu, ali sam se nadala da će Allahov Poslanik ﷺ vidjeti san u kojem će me Allah osloboditi optužbe. Tako mi Allaha, Allahov Poslanik ﷺ nije napustio svoje mjesto, niti je iko od ukućana izašao, a već mu je spuštena objava. Zahvatilo ga je ono što ga je obično zahvatalo od težine, tako da su mu kapljice znoja padale poput bisera, iako je bio zimski dan, zbog težine riječi koja mu je objavljivana. Rekla je: Kada je to stanje prošlo Allahovog Poslanika ﷺ, on se nasmiješio, a prva riječ koju je izgovorio bila je: "O Aiša, Allah te oslobodio optužbe!" Rekla je: Majka mi je rekla: "Ustani i idi k njemu!" Rekla sam: "Tako mi Allaha, neću ustati k njemu, jer zahvaljujem samo Allahu, Azze we Dželle." Rekla je: Allah Uzvišeni je objavio deset ajeta: "Zaista, oni koji su donijeli klevetu..." i time je Allah objavio ove kur'anske ajete o mojoj nevinosti. Ebu Bekr es-Siddik, koji je trošio na Mistaha ibn Usase zbog rodbinske veze i njegovog siromaštva, rekao je: "Tako mi Allaha, više nikada neću trošiti na Mistaha ništa nakon onoga što je rekao o Aiši." Tada je Allah objavio: "Neka se oni među vama koji su velikodušni i imućni ne zaklinju da neće pomagati..." do Njegovih riječi: "...Oprostite i preko toga pređite! Zar ne volite da i vama Allah oprosti? A Allah prašta i samilostan je." Ebu Bekr es-Siddik je rekao: "Naprotiv, tako mi Allaha, želim da mi Allah oprosti!" I vratio je Mistahu pomoć koju mu je davao i rekao: "Tako mi Allaha, nikada mu je neću uskratiti!" Aiša je rekla: Allahov Poslanik ﷺ pitao je Zejnebu bint Džahš o mom slučaju, rekavši Zejnebi: "Šta znaš ili šta si vidjela?" Ona je odgovorila: "Allahov Poslaniče, čuvam svoj sluh i vid. Tako mi Allaha, ne znam ništa osim dobra." Aiša je rekla: Ona je bila ta koja mi je bila ravna među suprugama Vjerovjesnika ﷺ, pa ju je Allah sačuvao bogobojaznošću. Njena sestra Hamna počela se boriti za nju, pa je propala zajedno s onima koji su propali. Ibn Šihab je rekao: Ovo je što mi je dospjelo od hadisa ove skupine. Zatim je Urve rekao: Aiša je rekla: "Tako mi Allaha, čovjek za kojeg je rečeno ono što je rečeno govorio je: 'Subhanallah! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, nikada nisam otkrio zastor nijedne žene.'" Rekla je: Zatim je ubijen nakon toga na Allahovom putu.
Prijevod i objašnjenje: Khutba World, prevedeno s arapskog jezika.
Allah je objavom potvrdio Aišinu nevinost nakon bolne kampanje kleveta.
Hadis opisuje kampanju kleveta protiv Aiše nakon vojnog pohoda i njen zaostatak za vojskom. Kur'anski ajeti iz sure en-Nur (24:11–20) proglasili su njenu nevinost; ajet 24:22 podstakao je Ebu Bekra da obnovi finansijsku podršku Mistahu i da mu oprosti.
Teška, izmišljena optužba ili kleveta.
Riječi „Allahovi smo i Njemu se vraćamo”, koje se izgovaraju prilikom nesreće.
Natkrivena nosiljka koja se postavljala na devu.
Klasični komentatori ističu da Kur'an izričito potvrđuje Aišinu nevinost i da je širenje nedokazanih optužbi težak grijeh. Također zaključuju da musliman treba provjeravati glasine, štititi čednost i čast te ne donositi sud o optužbi bez dokaza. Primjer Ebu Bekra pokazuje da je, kada se želi Allahov oprost, bolje oprostiti i obnoviti pomoć rođaku u nevolji.
- Ne širi optužbu prije nego što pažljivo provjeriš činjenice.
- Podrži osobu kojoj je učinjena nepravda i zaštiti njeno dobro ime od ogovaranja.
- Nakon bolne greške razmotri oprost i ne uskraćuj potrebnu pomoć onima koji su u oskudici.
Svaki dan hadis na Vašem jeziku
Aplikacija Vam svakog dana donosi hadis s objašnjenjem, dostupan i kao vidžet na telefonu. Korištenje je besplatno.